Ovaj uvodnik u Kvizorami, kao i kolega Belirac, redovito čitam s povećalom. Enigmatiku držim desetom umjetnošću i ne zanima me što drugi misle o tomu, jer sastavljanje križaljaka i jest umjetnost ili u najmanju ruku umjetnička disciplina. Svoje najbolje križaljke sastavio sam brzo što znači da su mi u pravome trenutku uvijek dolazile prave riječi. A kako to radim iz glave, one su redovito posve rješive. Slažem se s Borisom u vezi s kritikom, ćak je držim nuždnom i poželjnom ali ako je argumentirana. Ne čudim se prijeporima, jer vrsta križaljaka je mnogo, riječi i mogućnosti izbora još mnogo, mnogo više, a sastavljači dolaze iz različitih mjesta i šarolikih su profesija.
Pa, zahvaljujem Borisu na tako ozbiljnom prijemu mojih reči, ovo nije prvi put da sam apostrofiran kao neko čiji komentari prevazilaze nivo sasvim ličnih stavova bez snage opštosti, a to bi mi, naravno, mnogo više laskalo kada bih sve to što pišem iznosio kategorično (da ne kažem rezolutno) i tendenciozno, želeći da bilo kome nametnem svoje mišljenje kao najispravnije. Zapravo, ja nikada nisam ni prihvatio ulogu koja mi se olako dodeljuje u našem enigmatskom pozorištu, a ako se u ansamblu formirao utisak da sam već zreo za kritiku, koristim priliku da se izjasnim kao enigmata sa stavovima, a ne kao enigmatski kritičar.
Ništa naročito nisam postigao kao enigmata, i koliko god sam se trudio da dobijem neku bitniju ulogu od statiste, skoro uvek i skoro svuda sam bio viđen za budalu. I što sam više igrao budalu, to sam je bolje igrao, to je već stvar odnosa prema poslu, pa na kraju više nisam bio siguran da li sam ja ja ili sam postao ta budala koju igram... Onda sam napustio to pozorište, ali mora se reći da to nije bilo iz nekog uzvišenog, herojskog razloga, već iz najobičnije i najprizmenije potrebe da sačuvam samopoštovanje. I sad, eto, kao slobodni umetnik igram tamo gde mogu, gde ima mesta, ozbiljnijih uloga, publike itd.
Neću više da budem budala, to sam hteo da kažem. Zamolio bih kolege da me (više) ne doživljavaju tako, a posebnu molbu upućujem Borisu, sa nadom da se moje ime više neće pojavljivati u njegovim uvodnicima zakićeno titulom koja otprilike znači isto što i budala. Evo, da se upoznamo: ja sam Mladen Marković, diplomirao sam na Filozofskom fakultetu, bavim se raznim stvarima, između ostalog i enigmatikom, kad se za to steknu uslovi. Ne bavim se enigmatskom kritikom.
Već sutra u 8.00 imaćete (imaćemo) priliku da analizirate (analiyiramo) sedmoplasiranu talijanku sa Memorijala Pavle-Libran. Mislim da su ovi naši blogovi vrlo korisni i redakcijama i žirijima da oslušnu "glas naroda".
Rado čitam ove Borisove uvodnike (čekamo najavljenu knjigu!), ali bih se složio da bi slova mogla biti malo krupnija. Srećom, ovdje postoji mogućnost uveličavanja slike pa je sve lijepo čitljivo.
Par riječi s moje perspektive gledanja. U zadnje vrijeme i ja sam komentirao radove kolega sa svog osobnog stajališta što mi se dopada, a što ne. Kako sam već ranije istaknio da nisam pobornik striktnog ocjenjivanja križaljki s nekim ustaljenim parametrima već da mi to služi kao orijentir pri sortiranju radova u razrede. Tako sebi olakšam selekciju i rangiranje. Ipak pri konačnoj odluci kod meni uvijek pritegne opći dojam i poneki detalj u nečijem radu. Na mnogim masovnim natječajima često su radovi ujednačene kvalitete pa je neminovnost da odlučuju detalji i opći dojam. Drugi razlog zašto nisam pristaša egzaktnih pravila je taj što kod sastavljanja križaljki postoji mnogo stilova i ne može se svaki mjeriti istim “aršinom” što će neminovno dovesti do diskriminacije nekog stila. Svaki stil ima svoje specifičnosti i težinu kod sastavljanja pa smatram da prvenstveno treba gledati u kojoj je mjeri autor uspio u svoj zamisli i kako je ispao konačni “proizvod”.
Jer u stvarnosti, radovi sa velikim bjelinama ili sa visokim prosjekom dužine riječi najčešće povuku “mane” kao što su manji broj lomova/čvorova, suviše dvoslova i jednoslova, podugačke lance crnih polja i manji broj nefrekventnih slova . Nije umijeće samo uvrstiti sva slova abecede u rad, ja volim vidjeti nefrekventna slova kroz cijeli uradak i ne samo one standardne koji se najčešće promatraju : Ć,Č,Đ,DŽ,Š,LJ,NJ, Ž već i slova kao B,C,G,H,J,Z kao i samoglasnik “U” koji ima zapostavljenu ulogu u većini križaljki. Druga velika mana kod radova s bjelinama i “molerajima” (koje i ja katkad radim s manje ili više uspjeha) je taj što u većini slučajeva autori uvrste potpuno nepoznate pojmove ili po potrebi upale “svemoguću mašinu” i nađu na internet što im god treba. Meni to ne predstavlja nikakvo umijeće pa se tako i odnosim prema ocjenjivanju takvih radova. Ako to nekom predstavlja vrhunac enigmatske vještine ja protiv toga nemam ništa niti ću bacati drvlje i kamenje samo zato što moj rad nije pobijedio.
Ja nikom ne zahtjev da ono što meni predstavlja prioritet i što mi se sviđa kod križaljki da mora biti opća norma ili još gore, da se mora nekom drugom dopasti. Svaki čovjek ima različit ukus i drugačija razmišljama, pa zašto bi to tražili i od enigmata. Zato sam jednom već bio napisao da mi uopće nije važno koje će kriterije izabrani žiri preferirati već samo da ih okvirno naznače i da naprave ispravnu selekciju radova (da radovi s greškom budu eliminirati).
I za kraj. Ja nemam ništa protiv komentara ni od Tončija ni od Mladena niti od koga drugog (što se mene tiče moje radove možete slobodno komentirati, i pozitivno i negativno jer meni to ne smeta).. Ako su komentari iskreni koga nikog ne vređaju ne vidim zašto ih ne bih iznosili. Volio bih da više ljudi sudjeluje u analizi i raspravama, ali nemali broj nas se bavi enigmatikom više iz hobija nego iz neke osobne koristi pa vjerojatno se ne želi nikome zamjeniti. Imali smo već nekoliko rasprava i prijepora oko nekih pitanja pa bi većinom završilo s prepirkama i teškim riječima.
Mladene, ne bih komentirao tvoje viđenje da sa svojim kritičkim osvrtima ispadaš "budala", već želim reći sljedeće: Rijetko se viđa da netko želi i može kvalitetno dati takve enigmatske (i šire) komentare, s toliko detalja, s toliko hrabrosti, a opet, bar za mene, s minimalnim udjelom rečenica u kojima bi se netko iz tvojih tekstova mogao naći uvrijeđen.
6 коментара:
Ovaj uvodnik u Kvizorami, kao i kolega Belirac, redovito čitam s povećalom.
Enigmatiku držim desetom umjetnošću i ne zanima me što drugi misle o tomu, jer sastavljanje križaljaka i jest umjetnost ili u najmanju ruku umjetnička disciplina. Svoje najbolje križaljke sastavio sam brzo što znači da su mi u pravome trenutku uvijek dolazile prave riječi. A kako to radim iz glave, one su redovito posve rješive. Slažem se s Borisom u vezi s kritikom, ćak je držim nuždnom i poželjnom ali ako je argumentirana. Ne čudim se prijeporima, jer vrsta križaljaka je mnogo, riječi i mogućnosti izbora još mnogo, mnogo više, a sastavljači dolaze iz različitih mjesta i šarolikih su profesija.
Pa, zahvaljujem Borisu na tako ozbiljnom prijemu mojih reči, ovo nije prvi put da sam apostrofiran kao neko čiji komentari prevazilaze nivo sasvim ličnih stavova bez snage opštosti, a to bi mi, naravno, mnogo više laskalo kada bih sve to što pišem iznosio kategorično (da ne kažem rezolutno) i tendenciozno, želeći da bilo kome nametnem svoje mišljenje kao najispravnije. Zapravo, ja nikada nisam ni prihvatio ulogu koja mi se olako dodeljuje u našem enigmatskom pozorištu, a ako se u ansamblu formirao utisak da sam već zreo za kritiku, koristim priliku da se izjasnim kao enigmata sa stavovima, a ne kao enigmatski kritičar.
Ništa naročito nisam postigao kao enigmata, i koliko god sam se trudio da dobijem neku bitniju ulogu od statiste, skoro uvek i skoro svuda sam bio viđen za budalu. I što sam više igrao budalu, to sam je bolje igrao, to je već stvar odnosa prema poslu, pa na kraju više nisam bio siguran da li sam ja ja ili sam postao ta budala koju igram... Onda sam napustio to pozorište, ali mora se reći da to nije bilo iz nekog uzvišenog, herojskog razloga, već iz najobičnije i najprizmenije potrebe da sačuvam samopoštovanje. I sad, eto, kao slobodni umetnik igram tamo gde mogu, gde ima mesta, ozbiljnijih uloga, publike itd.
Neću više da budem budala, to sam hteo da kažem. Zamolio bih kolege da me (više) ne doživljavaju tako, a posebnu molbu upućujem Borisu, sa nadom da se moje ime više neće pojavljivati u njegovim uvodnicima zakićeno titulom koja otprilike znači isto što i budala. Evo, da se upoznamo: ja sam Mladen Marković, diplomirao sam na Filozofskom fakultetu, bavim se raznim stvarima, između ostalog i enigmatikom, kad se za to steknu uslovi. Ne bavim se enigmatskom kritikom.
Već sutra u 8.00 imaćete (imaćemo) priliku da analizirate (analiyiramo) sedmoplasiranu talijanku sa Memorijala Pavle-Libran.
Mislim da su ovi naši blogovi vrlo korisni i redakcijama i žirijima da oslušnu "glas naroda".
Rado čitam ove Borisove uvodnike (čekamo najavljenu knjigu!), ali bih se složio da bi slova mogla biti malo krupnija. Srećom, ovdje postoji mogućnost uveličavanja slike pa je sve lijepo čitljivo.
Dobra večer.
Par riječi s moje perspektive gledanja.
U zadnje vrijeme i ja sam komentirao radove kolega sa svog osobnog stajališta što mi se dopada, a što ne. Kako sam već ranije istaknio da nisam pobornik striktnog ocjenjivanja križaljki s nekim ustaljenim parametrima već da mi to služi kao orijentir pri sortiranju radova u razrede. Tako sebi olakšam selekciju i rangiranje. Ipak pri konačnoj odluci kod meni uvijek pritegne opći dojam i poneki detalj u nečijem radu. Na mnogim masovnim natječajima često su radovi ujednačene kvalitete pa je neminovnost da odlučuju detalji i opći dojam. Drugi razlog zašto nisam pristaša egzaktnih pravila je taj što kod sastavljanja križaljki postoji mnogo stilova i ne može se svaki mjeriti istim “aršinom” što će neminovno dovesti do diskriminacije nekog stila. Svaki stil ima svoje specifičnosti i težinu kod sastavljanja pa smatram da prvenstveno treba gledati u kojoj je mjeri autor uspio u svoj zamisli i kako je ispao konačni “proizvod”.
Jer u stvarnosti, radovi sa velikim bjelinama ili sa visokim prosjekom dužine riječi najčešće povuku “mane” kao što su manji broj lomova/čvorova, suviše dvoslova i jednoslova, podugačke lance crnih polja i manji broj nefrekventnih slova . Nije umijeće samo uvrstiti sva slova abecede u rad, ja volim vidjeti nefrekventna slova kroz cijeli uradak i ne samo one standardne koji se najčešće promatraju : Ć,Č,Đ,DŽ,Š,LJ,NJ, Ž već i slova kao B,C,G,H,J,Z kao i samoglasnik “U” koji ima zapostavljenu ulogu u većini križaljki. Druga velika mana kod radova s bjelinama i “molerajima” (koje i ja katkad radim s manje ili više uspjeha) je taj što u većini slučajeva autori uvrste potpuno nepoznate pojmove ili po potrebi upale “svemoguću mašinu” i nađu na internet što im god treba. Meni to ne predstavlja nikakvo umijeće pa se tako i odnosim prema ocjenjivanju takvih radova. Ako to nekom predstavlja vrhunac enigmatske vještine ja protiv toga nemam ništa niti ću bacati drvlje i kamenje samo zato što moj rad nije pobijedio.
Ja nikom ne zahtjev da ono što meni predstavlja prioritet i što mi se sviđa kod križaljki da mora biti opća norma ili još gore, da se mora nekom drugom dopasti. Svaki čovjek ima različit ukus i drugačija razmišljama, pa zašto bi to tražili i od enigmata. Zato sam jednom već bio napisao da mi uopće nije važno koje će kriterije izabrani žiri preferirati već samo da ih okvirno naznače i da naprave ispravnu selekciju radova (da radovi s greškom budu eliminirati).
I za kraj. Ja nemam ništa protiv komentara ni od Tončija ni od Mladena niti od koga drugog (što se mene tiče moje radove možete slobodno komentirati, i pozitivno i negativno jer meni to ne smeta).. Ako su komentari iskreni koga nikog ne vređaju ne vidim zašto ih ne bih iznosili. Volio bih da više ljudi sudjeluje u analizi i raspravama, ali nemali broj nas se bavi enigmatikom više iz hobija nego iz neke osobne koristi pa vjerojatno se ne želi nikome zamjeniti. Imali smo već nekoliko rasprava i prijepora oko nekih pitanja pa bi većinom završilo s prepirkama i teškim riječima.
Srdačan pozdrav
Marko Mihaljević
Mladene,
ne bih komentirao tvoje viđenje da sa svojim kritičkim osvrtima
ispadaš "budala", već želim reći sljedeće:
Rijetko se viđa da netko želi i može kvalitetno dati takve
enigmatske (i šire) komentare, s toliko detalja, s toliko
hrabrosti, a opet, bar za mene, s minimalnim udjelom rečenica
u kojima bi se netko iz tvojih tekstova mogao naći uvrijeđen.
Постави коментар